|
|
|||
|
|
|
||
|
|
Malo ozbiljnije
Rođen
sam 1941. kao JOSIP od majke MARIJE iz BLATA na Korčuli i Pera ŠKERLJ
iz Dubrovnika. Završio
sam osnovnu i pohađao srednju Ekonomsku školu u Dubrovniku. U
ljeto godine Gospodnje 1958/59 bio sam model J. Trostmannu i V. Šerbu,
Tih godina smo posjećivali Kostu Stranjića. Kod njega smo
osjetili onaj francuski slikarski štih. Upisao
sam likovnu akademiju 1961. u Zagrebu. Bili
smo ekipa, znali smo raditi do besvjesti, gladovati, sportski se
natjecati, zaljuljati se od vina ... Ovdje
do mene je L. Peko, I. Mujezinović, preko puta je I. Friščić,
R. Labaš, Z. Čosić, R. Janjić – Jobo ... I
dalje sam posjećivao Kostu Stranjića kod kojeg su se okupljali
umjetnici, ljudi koji su voljeli Kostu, umjetnike i slike. I
Trostmann je još dolazio, i Šerbu koji se oženio, otišao u Englesku
u posjetu našim prijateljima Turneru i Shakespeareu. I Milovan
Stanić je nailazio, slikao Kostu, čistio prašinu sa
Kostinih knjiga: Ponekad
sam sputavao svoju nedisciplinu slikajući novokomponirane ikone uz
blagoslov gospara Koste. Studij
je bio zanimljiv i dinamičan. Tih godina sam skitao Našom Lijepom,
nosio skic blok, pisao pjesme, jeo žgance s mlijekom, sazrijevao po
galerijama i kinima. Diplomirao
sam 1965., vratio se u Dubrovnik, našao prostor za rad i dugo godina
vodio tihu bitku da ga ne izgubim. Zaposlio
sam se na školi kao likovni pedagog, dobio i priznanje ¨Zaslužni
likovni pedagog Hrvatske¨ Često
sam tih godina sjedio sa Pulitikom, Maslom i Dulčićem, išli
bi na izlete, razgovarali o važnim sitnicama. Prvu
samostalnu izložbu ( 1969. u Zagrebu) upamtio sam po tremi i želji da
sve skinem, uništim i pobjegnem. A bila je to jedna od vrijednih izložbi
( i danas ! ) Hrvatsko proljeće 1971. izložba na Gornjem gradu, ni
jedan poosjetilac. Na Trgu su nemili događaji, tenkovi, policija
mlati studente... Ušao
sam u omladinski list ¨LAUS¨,
trčkarao od L do S. Oženio
se, dobio priznanje SKOJ-a na
Salonu mladih, i sina. Svijet
sam doživljavao u boji i kroz boju. Nastaju ciklusi –bremenitost,
insekti... Odjednom
se boja ugasila, ušao sam u Rembrandta –Rembrandt s peglom, aktovi
bez glave... Moja
prva zbirka pjesama – ¨Gole
igre¨ izlazi
1972., trubadurskog mirisa. Ivo Dragojević, glumac dubrovačkog
kazališta, svježe i nadahnuto je govorio moje stihove u kazalištu
Marina Držiča. Radili smo zajedno na još nekoliko projekata : ¨Javna
ptica¨
, ¨Stradun¨
...
|
Okušao
sam se kao scenograf u ¨Kraljevim
trešnjama¨.
Nekoliko godina išao sam na pjesničke većeri, govorio stihove
s ¨mjendulom¨
u grlu. ¨Dnevnik
pjesama¨
(1974), ¨Ðir
preko grada¨
(s mojim crtežima), ¨Pejzaž
s mojom ženom na žutom vjetru¨,
¨Papirnata žena¨,
¨Čovjek
koji je volio jutarnje osmjehe¨(proza),
skoro pa svake godine je izlazila knjiga... Trilogija
¨Josipovo
rebro¨
(stvaralaštvo),¨Gol
i poneka psovka¨
(oda životu), ¨Suton¨
govori o ludosti i starosti Tiskao
sam i knjige za djecu, humoristièko dektetivske... pa opet poeziju i
prozu ... ¨Dubrovniče
ljubavniče¨
(pjesme), ¨Dubrovački
nokturno¨ (proza)
posvečene su onima koji su svojim duhom branili GRAD. Razmišljao
sam crno bijelo, tako sam i slikao. Ali ubrzo sam se vratio boji ili ona
meni, ovaj put žestoko i agresivno. Ne
volim, avione u jedan sam sjeo i poput Ikara poletio, spuštajući
se na aerodrom Kenedy, možda sam shvatio Pollocka. Kasnije sam se popeo
u jednu ženu ( Ledy Liberty ), jeo big mack, bio u Metropoliten operi
... . Pomislih: Mogao bih biti umjetnik u New York – u ( he, he ! ).
Ozbiljno sam vidio Izrael ( Jeruzalem, Mrtvo more ... . ) pisao pjesme u
hotelu Ginot Zom u Netanyi. Malo sam lutao po Italiji, uspio
napraviti knjigu pjesama Gradovi ( mala mjesta srca mog ) ... . 1998
uspio sam nakon dvadeset i četiri godine objaviti knjigu pjesama za
djecu ( jedan dio na dubrovačkom ). Te sam pjesme napisao kada se
sin rodio. 1998.
dobio sam nagradu Grada Dubrovnika za likovna ostvarenja, zatim Nagradu
Županije Dubrovačko - Neretvanske i priznanje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
1999.
pozvali su me u Osijek da preuzmem nagradu Valdingerova salona, sve same
pohvale a ja ništa bolji nisam nego što sam bio tamo na početku
... . Godine
idu s pomrčinama mjeseca, sa sunčevim izlascima, s osmjesima
– još uvijek radim s uživanjem, pišem i ove retke s mišlju da
mnogo toga nisam radio uzalud.
|
|
|
|
1970. Nagrada
SKOJ – a i Salona mladih, Nagrada
turističkog društva Dubrovnik, 1981. Otkupna
nagrada, Dubrovnik, Diploma
– Zaslužni likovni pedagog Hrvatske, 1995. Povelja UG Dubrovnik za zasluge i doprinos u razvitku i promicanju UG Dubtovnik 1997. Odlikovanje
¨Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića,¨ 1998. Nagrada
Dubrovnika¨, Dubrovnik, Nagrada
Dubrovačko-Neretvanske Županije , Nagrada
Valdingerov-a salona
|
||
