Čari i radosti igre

Bojom na boju ili trijumf Amigalde

Slike stradale u Domovinskom ratu

Umjesto pogovora rondo Josipa Škerlja

PRIČE iz mediteranskog

( dubrovačkog ) spomenara

Josip Škerlj je strastveni hedonist, zaigrani mediteranac koji se ne boji nepredvidljivosti igre niti rizika avanture. Zato u odnosu spram njegova slikarstva – sočnoj dubokoj boji i samosvojno zanjihanoj deformaciji i stilizaciji oblika – nikada nismo, niti možemo biti, hladni i ravnodušni. Ono nas svojim neočekivanim, osebujnim kontrapunktima, često iznenađujućim, bizarnim uzletima i sasvim osobno shvaćenom slobodom slikanja, prožetom čulnošću i emocijama ili uznemiruje i odbija ili nas, pak, upravo tom svojom oslobođenom ponesenošću i paradoksalnim otklonima, jednako kao i svojom  intuitivnom magičnom ugrijanošću, razgoljenom maštovitošću i poetskom zanjihanošću ( i radošću igre dakako ), koje i krajnje raznorodnosti međusobno spajaju i čine prisnima i ovisnima, neodoljivo privlaći, osvaja ( posvaja ) i veže. Jer, nije u pitanju samo formalna struktura Škerljevog slikopisnog izričaja  ili njegov mitonosni,  podignuti govor i ekstatični, ushitni zaziv prizvane pojavnosti. U pitanju je moralna sastavnica koju nam  njegovo slikarstvo nudi : epigramskom zaoštrenošću Škerljevo nas poetsko nadahnuće ( i pregnuće ) upozorava i ući da budemo ljudi, ljudi nazbilj, ljudi čiste duše otvorene osječajnosti i dobroti koja će nam otklučati vrata i uvesti nas i u najskrivenije ( svemoguće ) prostore ljepote, ali i u prostore radovanja životu i osvajanja duhovne punoće naše vlastitosti.

Zavičajnom iskrom palit će slikar vatre svojih poruka. To nije slučajno. Pred zavičajnim ustrojem  Škerlj nikada  nije ni čuvstveno tih niti duhovno opušten: ni onda kada govori o sebi  i svojim dilemama, o svojim sumnjama i oduševljenjima ili o svojim katarzama, niti onda kada govori o općenitim mjestima čovjekova ponašanja., djelovanja i uvjetovanosti. Njegova hedonistička strast, poetski naboj i nadahnuće antejski rastu iz zavičajnih toposa i odnosa baš kao i bujna metafora kojom nas slikar kroz svoja snoviđenja vergilijevski vodi.

Između svijetla i mraka. Put je vijugav i nepredvidljiv poput vrtnje poetskog ruleta; nema pouzdanih putokaza niti preciznih kodova po kojima bi ga se moglo doslovno isčitavati. No kada se sve poetske iskre i naslage oljušte ostaje duboka potreba za učvršćivanjem i potvrdom vlastitog identiteta, ostaje  i proces umjetničkog uobličenja u kojemu se izdvajaju  i naglašavaju autobiografski  identifikacijska opstojna, osjećajna i etička mjesta i poruke. A ona se roje ponajviše u zlatonosnoj dubrovačkoj zraci. Sve je, naime, u Škerljevom slikarskom svemiru Dubrovnikom  i njegovim kulturološko-povijesnim i civilizacijskim senzacijama ( i refleksima ) obojeno. Dubrovnik je Škerljevo počelo i Škerljeva opstojnost. Zato je slikarevo uzbuđeno  kretanje dubrovačkim gradskim i prigradskim prostorima, kretanje gradom i kultiviranim krajolikom,  kroza sve apologije, komentare ili negiranja iskazamo uvjerljivo i sočno.

 Naglašavanje i afirmacija univerzalnih ljudskih istina i općenitih odrednica  čovjekova opstojanja, naglašavanje i afirmacija dubokih čuvstvenih zanjihanosti i uljudbenih vrijednosti zbog kojih i vrijedi živjeti i radovati se, poglavito odgovornosti, ljubavi i prijateljstva ali i neprikrivenog EROSA (uzdrhtalog u mitskom srazu spolova ) koji je pokretač svekolikog života ( življenja ), apostrofiraju se ovdje isticanjem bogatstva autohtonog kulturološkog sloja, urbanog bljeska i ozračja i izvornih vrijednosti koje grad i zavičaj nude a slikar ih zna prepoznati i izdvojiti ih, ili bolje je možda reći, pretvoriti ih u čulnost i duhovnu supstacijalnost koja je qua non njegovog umjetničkog iskrenja.

Dubrovnik, njegovi ljudi i njihovi odnosi, događaji i sudbine rastu tako u nezaobilazne protagoniste Škerljevih začaranih priča. Kako i ne bi rasli ? Dubrovnik je ne samo Škerljevo načelo i Škerljeva opstojanost već je i njegova ljubav i njegov usud, magična školjka u kojoj se on uvijek iznova sedefom umiva; Dubrovnik mu je i pouzdano ravnovjesje i začarano ogledalo u kojemu se neprestano ogleda i mjeri, ne kao zarobljenik njegove ( nekima ) kobne privlačnosti, već kao njegov pjesnik, kroničar, šetač i sanjar sposoban da uoći svo beskonačje njegovih brojnih lica i odnosa te da o svakom od njih ispriča priču slojevitu i snažnu, dojmljivu u njezinoj katarzičnoj ekspresivnosti.

A najmoćnije oružje mu je stilizirana životnost u kojoj likovi nisu osobe s identitetom  već simbolične prikaze – ²dosjetke² - koje grade supstacijalnost fikcija i sugeriranog privida.

Sve je do krajnje esencijalnosti vješto i domišljato razrađeno, slikovito pokrenut, zakovitlano i transparentno ali nerazmrsivo upleteno  u izričaj koji je uzbudljiv i izazovan  intezivno traje hraneći se samim sobom i svojim uzburkanim nabojima.

Ni samo naizgled posve nevažne partikularnosti ni sitnice nisu zaboravljene ili izostavljene, naprotiv, njihovim uključenjem intezivira se promišljenost i vjerodostojnost zamišljaja, a na rastućim tenzijama između čovjeka i čovjeka, čovjeka i žene, čovjeka i grada čovjeka i prirode, u krajnjoj liniji na rastućim  tenzijama između kulturoloških težnji i želja pojedinca ( ili grupe ) i društvene zbilje ( odnosno razumijevanja i nerazumijevanja društvenih uvjetovanosti i potreba ) otkriva se i objašnjava i druga strana života, ona manje ugodna ali jednako presudno određujuća – svakodnevna drama življenja.

Jer i ovo naše vrijeme, kao uostalom i sva ranija vremena, nosi svoje breme ludosti  i brojna neizbježna i slojevita protuslovlja. Škerlj svoju slikarsku arku zato namjerno usmjerava  prema čednom idealiziranom  svijetu zavičajne Arkadije.

Cinizmu, morbidnosti, napregnutosti i nasilju koje se rastućim otuđenjem današnjeg čovjeka potenciraju i množe, Škerlj se suprostavlja idiličnom ljepotom zavičajnog, opuštenošću i hedonizmom dokolice i ugodom sitnih radosti življenja. Hladni svijet informatičke određenosti i sve zahtijevnije tehnološke sofisticiranosti on grije i očovječuje  razgaljenom bojom, gestualnim razmahom i neposrednom, živom, neponovljenom, zapravo nenadoknadivo potrebnom, ljudski toplom kulturom komunikacije.

U svaki potez kista utisnut će slikar svoju osebujnu senzibilnost a interakcijom ili pak interferencijom ili snažnim kontrastima, spreman nerijetko i na neposredne usluge organiziranog nereda, stvorit će gustoću ekspresivnog naboja njedreći je iz deformacije i stilizacije naslikanih oblika i iz kaosa pikturalne materije, odnosno iz energetske napetosti što kulja iz gustih taloga ugrijane boje i njenih komplementarnih srazova (  i vrijednosnih usklađenosti ) kao i iz njene zvonke punoće i lepržavosti izazvane ubrzanim rukopisom koji staccatom mrlja i čvrstih kratkih poteza ali i teškim zacrnjelim orubnicama rastače ili učvršćuje konzistentnost likova, oformljenih sklopova, oblika i ploha.

Tako oblikovan, emanirajući poetski, fizički i metafizički doživljaj mediteransko-zavičajne slojevitosti primjereno snazi prizivanja ili suzdržavanja imaginativne žestine i emocija, Čkerljev  metaforično himnički zaziv zavičajnog priča je za sva vremena.

Antun Karaman