Pejsaž, 1992.
ulje na lesonitu,
34 x 46 cm
Pejsaž II, 1993.
kombinirana tehnika na drvu,
38 x 58 cm
Dubrovnik, 1992.
ulje na šperploći,
41 x 51 cm
Šipak, 1993.
ulje na lesonitu,
25,5 x 28 cm
Stari porat, 1992.
ulje na lesonitu,
39,5 x 44 cm
Pejsaž I, 1993.
kombinirana tehnika na drvu,
38 x 58 cm
Silvestrovo, 1995.
ulje na lesonitu,
triptih 83 x 28 cm
Dijalog, 1997.
kombinirana tehnika na lesonitu,
50 x 70 cm
Vjetar, 1997.
kombinirana tehnika na lesonitu,
50 x 70 cm
Sv. Vlaho, 1992.
Kombinirana tehnika na platnu,
80 x 80 cm
page 5
BOJOM na boju
iliti trijumf Amigalde
Ostavši
u opkoljenom gradu Škerlj strah i tjeskobu uzbuna i života u podrumima
razbija uzburkanim slikanjem. Malo kada ranije toliko je brzo i toliko
mnogo slikao. Slikao je za sebe, za svoje prijatelje, za Grad i ljude koji
su ga branili. Trebalo je pobijediti strah i tjeskobu; trebalo je
pobijediti nesreću koja je prijetila, pobijediti mrak koji nije bio
samo posljedica gotovo potpunog prekida veza s vanjskim svijetom već
je bio i rezultat bezumne sile barbarogenija koji je svojim mrakom ugasio
sunce i svaku ljudskost ciciliziranom čovjeku primjerenu. I zato riše
i slika sve što mu sjećanja nudi: bezbojne varijante gradskih motiva,
šipci, snovite priče iz nostalgičnih albuma, raspeti Krist...
prosto naviru iz mašte.
Uključuje
se i u ¨dekoriranje¨ opustošenih gradskih prostora i oslikava zaštitne
drvene kapke na izlozima trgovina na Stradunu te radi božićnu
instalaciju u spaljenoj palači Festivala. Kolike su traume i ožiljke
na fragilnoj duši umjetnikovoj ostavili ratni užas najbolje je pokazala
izložba slika koju je realizirao u Luža art centru Umjetničke
galerije u jesen 1993, na kojoj je, na tridesetak radova, od ranije
razmahane boje ostala tek pokoja kaplja grimiznog crvenila krvi koja se
prolila krajolikom ili pak tračak ugaslog purpura do kraja neizgorena
ugarka zapaljene šume ili ostatka neke od brojnih zapaljenih kuća i
palača.Sve ostalo bilo je naslikano čađavo crnom ili ugašenom
bijelom bojom (bojama osmuđena kamena i izgorena drva) naglašavajući
strpnju nad ljepotom i uljuđenosti, ali istodobno potvrđujući
i činjenicu da destruktivizam barbarogenija, bezuman i opak koliko
god bio, nije niti može biti jači od ljepote, značaja i veličine
uljuđene geste.
Danas
nešto više od tri godine nakon ovih crnih slika Škerlj je iznova
uzrujani kolorist i to onaj iz najboljeg predratnog razdoblja. No
virtualni pomaci koje recentne slike bilježeponovno otkrivaju sva (ne)suglasja
i nemire iz kojih potiču i formalna složenost njegove umjetnosti i
njena poetska veličina i značaj. U aktualnom ciklusu, naime,
vidljive su tri brižljivo iznijansirane ali ipak diferencirane opcije.
U
prvoj, koloristički raspojasanoj i čvrstoj (¨Moć prirode¨
- triptih, 1994/1995, ¨Orfej i Euridika¨ - triptih, 1995, ¨Podne¨,
1997, ¨Jutro¨,1997, ¨Zalaz¨, 1997, ¨Vjetar¨, 1997, ¨Dijalog¨,
1997...) amblematičnost zavičajnog podneblja iskazana je oblicima
koji nedvosmisleno ističu tipične vrijednosti (i fizičke i
duhovne) mediteranskog okruženja: snagu sunca, bujnost, moć i
monumentalnost vegetacije, značenje vatre i vode kao presudnih činilaca
očišćenja i opstojnosti, čudesnost priča pričanih
uz popret koje slojevitost ozračja naglašavaju... Njihovo jedinstvo
obznanjuje punoću i gustoću življene emanira. U tom smislu i
mitološke teme u funkciji su poetizacije zategnutih niti života toliko
darivanog čarobnim blagodatima podneblja a opet toliko stisnutog
sudbinom kratkog trajanja i posvemašnjim osjećajem (neprekidnog)
gubitništva zbog prolaznosti koja je neumitna.
Na
istoj duhovnoj i poetskoj razini su i slike nešto stišanijeg kolorita i
ekspresionističke razmahanosti koja truni konzistetnost oblika (¨Zvonik
II¨, 1991, ¨Sv. Vlaho¨, 1992, ¨Dubrovnik¨, 1993,
¨Tri gracije¨, 1995, ¨Gradska luka¨, 1996, ¨Ihthis¨, 1997), a kojima
će Škerlj još jedanput iznova uroniti u ogledalo grada i sadržaje
koji nose autobiografske konotacije. Tako sanjani i dosanjani Dubrovnik i
zavičaj Škerlju su i ulica i svemir, i krov i nebeski svod, i bistro
ogledalo oka i kristalna kugla spoznaje, ali povrh svega ulaznica u
beskonačne prostore nadahnuća koje pobuđenim slikama
sublimira općenita (ili pojedinačna) stanja i situacije mnogoznačnih
predznaka i vrijednosti: imaginativna levitacija i stvarnost empirijskih
uporišta jednako kao i svojevrsna spiritalnost i zbiljska određenost
pa mogli bismo reći i sinkronija i dijakronija susrele su se ovdje u
Škerljevom prizivu, u istoj ravnini i na istom zadatku: uvijek je riječ
o istom (ili sličnom) poetskom uzroku koji je nadahnut Dubrovnikom,
dubrovačkim okružjem događajima i sudbinama promaknut u općeljudsko
traganje za smislom života uz isticanje čulnog i emotivnog kao
presudnih katalizatora ljudskog djelovanja i ponašanja.
Zato
svaki dodir kista ima gotovo profetski naboj i smisao, svaki trag boje
poetsku uvjerljivost, svaka deformacija svoje umjetničko opravdanje i
raspoložnost. Od ihodišnih, ozbiljnog i snažnog ¨Zvonika II¨ (1991) i
¨Sv. Vlaha¨ (1991) ili ekspresivno zaljuljanog ¨Straduna¨ (1992) pa do
čvrste sažetosti ¨Ulice između vrta¨ (1995) i njenog dijabolično-poetskog
palucanja svjetla razabiru se brojne nijanse i različiti slojevi Škerljevnog
bilježenja, nabrajanja i razlaganja detalja ili cjeline, odnosno
preciziranja stanja svijesti ili odnosa do kojih slikar želi doprijeti.
Priče iz klasične starine, 1995.
ulje na lesonitu,
triptih 83 x 28 cm
Poezija, 1996.
Akril na lesonitu,
120x140 cm
Večera, 1996.
Akril na lesonitu,
120x140 cm
Podne, 1997.
akril/ulje na platnu,
60 x 120 cm
Zalaz1997.
akril/ulje na platnu,
73,5 x 115,5 cm
Jutro,1997.
akril /ulje na platnu,
60 x 120 cm
Eksplozije, 1997.
akril /ulje na papiru,
50 x 100 cm
Tišina 1997.
akril /ulje na platnu,
59 x 100 cm
Praskozorje, 1997.
akril /ulje na platnu,
50 x 100 cm
Posjetitelj, 1996.
Akril na papiru,
70x100 cm
Čekanje, 1996.
Akril na papiru,
70x100 cm
Mačo, 1996.
Akril/ tempera na papiru,
70 x 100 cm
