Slikarska nastojanja dubrovačkog slikara i pjesnika Josipa Škerlja, duboko i presudno određena Dubrovnikom kao ishodišnim  fizičkim i duhovnim iskrištem i središtem poetske analize zavičajnih tema, toposa i odnosa, u funkciji su propitkivanja pozicije ( i ovisnosti ) pojedinca ( i umjetnika samog, dakako ) stisnutog unutar ( i između ) simboličkih rešetki svakodnevlja određenog sudbinskim preplitanjem subjektivno  proživljenih činjenica i međuljudskim poreznica i umjetnosti s jedne, i univerzalnih vrijednosti općeljudskih egzistencijalnih odrednica i poruka s druge strane.

    Stoga planzibilno prihvaćamo ekspresivno bujanje, poetsku ugrijanost, oporost i zanjihanost oblika kojima Škerlj gradi svoje slike, planzibilno prihvaćamo i čvrstoću ili nježnost boje, ostrašćenu

nesputanost, neprikriveni  erotizam, bogatu metaforičnost i nekonvencijalnost njegova umjetničkog promišljanja i čina, jer, bez obzira na moguće različitosti u izričaju, vođen nepresušenom intuicijom i sklonošću prema igri i brzoj promjeni ritma i interesa, što ga u potpunosti otvara eksperimentiranju i traženju odmaka i pomaka i unutar već dostignutih suglasja,Škerlj je uvijek čvrsto na istom poslu : prepuštajući se poetskoj ili psihološkoj analizi zahvačene stvarnosti i ugrijanom maštanju ( i rečenoj zaigranosti ) koji poticajnu motiviku transferiraju u metaforičke refleksije stvorio je svijet koji, prebivajući na osjetljivoj rubrici između pojedinačnog i opčeg, ostaje čvrsto ( i prepoznatljivo ) njegov, ali lako može postati i naš, barem u onoj mjeri koliko smo spremni u njega zakoračiti.